Kao i sa svakom aktivističkom pričom, pitanje je da li je Tinku Anić izabrao njen put ili je ona odabrala njega, kada se vratila u svoje rodno Livno. „Živjela sam u Splitu, i iako sam imala sve, nisam bila najsretnija. Odlučila sam se vratiti u Livno s ciljem da ponovo pokrenem likovne radionice s djecom i implementiram sve dobro što sam naučila u Hrvatskoj.“ Međutim, povratak ju je suočio s brutalnom stvarnošću. „Dođem u Livno, a tamo hodaju ljudi s puškama i redovno ubijaju pse lutalice po ulicama. Iako je od Splita do Livna manje od sto kilometara, doživjela sam kulturološki šok. Tako mi je briga o velikom broju napuštenih pasa kroz moje udruženje Duga postala primarno zanimanje posljednjih 12 godina, silom prilika.“
Kroz višegodišnji rad s napuštenim psima suočila se s novim izazovom – hranom. „Hrana je jako skupa, uglavnom dehidrirana i nepoznatog porijekla, još i loše kvalitete. I onda sam morala tražiti načine kako da poboljšam prehranu svojih pasa.“ Godine istraživanja dovele su do domaće i svježe hrane za pse – „Jimmy kobasica“, napravljene od kvalitetnog mesa koje klanice često odbacuju jer nije za ljudsku ishranu. „Nijedan sastojak nije unutra da bi bio punilo i da bismo mi dobijali zaradu, već je svaki sastojak isključivo radi prehrambenih potreba pasa.“ Potražnja nije izostala. „Od prvog dana kad su ljudi čuli da ću napraviti hranu za cuke, već su krenule narudžbe. Svi me poznaju kao nekoga ko će dati život za pse, i onda ako neko takav pravi hranu, znaju da je to dobro.“
Zajedno s prvim koracima pojavili su se i problemi. „Veliki problem je infrastruktura. Kuća gdje sam adaptirala prostor za kuhinju i kuća gdje su cuke udaljene su 40-50 km, i nijedna nema vodu. U teoriji bi to komunalno preduzeće trebalo riješiti, ali u praksi to ne funkcioniše baš najbolje.“ Izazova je bilo i na tržištu sirovina. „Nije mi bilo teško sve se dogovoriti s vlasnicom klanice, ali njenom radniku je to sve bilo smeće. Morala sam ga ubjeđivati da je to sirovina koju kupujem i da očekujem da bude čista. Mislim da je bilo na rodnoj osnovi – ‘Šta ću ja sad kuhati kucama? Šta ja besposleno žensko izmišljam toplu vodu kad sve to sirovo mogu da im dam?’“
Najveća prepreka bila je zakonska. „U petom mjesecu mog poslovanja, kada krećem doslovno od nule, zbog odluke ministarstva o promjeni minimalca i doprinosa, moji troškovi su porasli za više od 100%. To jednostavno nije ekonomski isplativo, a sistem je održiv samo ako se dobro slomim.“ Iako je Tinka trenutno primorana da uspori posao, najvažnije joj je ostvareno. „Najbitnije mi je da moje cuke imaju kvalitetnu hranu i da pokrijem troškove.“ Vjeruje ipak da bi moglo postojati bolje rješenje. „Šteta je, pogotovo za nova poduzeća – bila bi mnogo uspješnija da im se da mogućnost tri godine praznog hoda dok se ne snađu. To nije veliki gubitak za državu, a značilo bi mnogo.“
Poslije svega, Tinka reflektira i na lijepo i na teško. „Imam dvije stvari. Jedna je – Sidi, lipo ti je, stoj gdje si. Ali druga je da nikad ne znaš gdje je čija sreća. Ovaj put koji sam izabrala, ili koji je izabrao mene, nije lagan. Kompliciran je, jer ne idem linijom lakšeg, već težeg otpora, ali mi je donio tolika blaga.“ Njena poruka mlađoj sebi je jasna: „Trudi se maksimalno, ali budi zadovoljna minimumom. Prije deset godina kad sam došla u Livno, svi su pse držali na lancu, a sad ih mnogi šetaju. Nije bilo nijednog veterinara za sterilizaciju, sad ih ima. Sve se mijenja, samo je potrebno vremena.“
Piše: Maša Bogojević
