Od vune ovce pramenke koja se obično baca, Lejla Mandžuka iz Travnika stvorila je cijelu liniju inovativnih proizvoda. Ministry of Wool postoji od 2018. godine, a ime je inspirisano omiljenom čarobnjačkom franšizom. „Ideju za naziv firme sam dobila od Harry Pottera, to je meni divno, tako da mi sad u Travniku imamo Ministarstvo vune, jer sve što pravimo je od nje.“ Ideja je krenula kada je osvojila prvu nagradu na konkursu poznatog trgovačkog lanca DM. „Za konkurs smo uradili prototip spužvice za piling kože lica. Iznenadila sam se, jer prije toga nikada nisam osvojila neku nagradnu igru, ali smo prošli jer je proizvod bio inovativan, neobičan i koristan.“
Nakon spužvica, razvila je rukavice i trake za leđa za tuširanje, a nedavno i najnoviji artikal – loptice za sušenje veša. „Takav proizvod već postoji u svijetu, ali niko ga ne proizvodi sa našom vunom. To su loptice koje se stave u mašinu za sušenje veša i osim što ubrzavaju sušenje, predstavljaju prirodnu zamjenu za omekšivač, koji je štetan po zdravlje. Ručno rađene, prirodne i bez umjetnih boja ili mirisa, mogu se koristiti i do hiljadu puta. Uskoro predstavljamo pakovanje sa prirodnim eteričnim uljima, tako da se na prirodan način može imati mirisan veš.“
Priroda je u središtu njenih proizvoda. „Naša ovčica Blanka, koja nam je sinonim za naše ovce pramenke, daje nam vunu. Ona se opere, iščešlja i bude bijela kao snijeg. Mi je preradimo tehnikom filcanja i dobijamo lopticu spremnu za upotrebu. Nakon korištenja se može zakopati u zemlju, jer naša loptica prilikom razgradnje ispušta minerale koji hrane biljku. Tako raste trava kojom se opet hrani naša Blanka i daje novu vunu. To je jedan divan prirodan ciklus i fin primjer cirkularne ekonomije.“ Ovakav sistem važi za sve proizvode Ministry of Wool, a na taj način rješava bitan problem. „U Bosni i Hercegovini imamo dosta grla ovci pramenki – od tih ovaca bude puno vune koja se baci na proljeće na neku deponiju, gdje tako prljave proizvode loš miris, skupljaju bakterije i privlače divlje životinje.“
Inspiraciju je pronašla istražujući slične ideje. „Vidjela sam na internetu da je neka djevojka pravila sapune obložene moher vunom. Kod nas nije bilo te vrste vune, pa sam probala s domaćom jer je ima svugdje na pijacama. Kupila sam kilogram i odradila sapun koji mi se svidio, a vidjela sam da je možda čak i učinak bolji jer je naša vuna oštrija. Poslije sam razvila nešto inovativnije što nije bilo već u prodaji.“
Međutim, njena ljubav prema ručnom radu seže u djetinjstvo. „Ja sam odrasla u periodu kad se posjećivalo dosta. Kad bi moja mama svaki drugi dan ugostila svoje tri sestre. Kad tetke dođu, one piju kafu i izvuku svoj ručni rad. I one pričaju i piju kafu i smiju se i to je tako divno druženje. Razmjenjuju ideje… mustre. Meni je to prirodno bilo i od tada mi je prva ljubav ostala pletenje.“ U tom duhu, Lejla danas poručuje mlađoj sebi: „Nastavi da pleteš – to će ti biti joga za mozak i izvor mira. Sjedi, radi i bićeš ponosna svaki put kad napraviš nešto svojim rukama.“
Piše: Maša Bogojević
