U selu Mihajlovići, među kokama koje slobodno šetaju dvorištem, Eseta Juhić pronašla je i posao i strast. „S obzirom na današnje brzo vrijeme u kojem živimo, mislim da nam treba što više proizvoda koji su na adekvatan način plasirani tržištu, a prije svega kroz uzgoj, da znamo odakle im je porijeklo. Mi porodično proizvodimo svoje žitarice, pa sam tako došla na ideju da dijelom njima prehranjujemo koke, koje će slobodnim uzgojem davati domaća jaja. Ko proba domaće jaje i ko kupuje iz prodavnice, razlika je zaista velika.“
U Bosni i Hercegovini i dalje dominira industrijska proizvodnja jaja u kavezima, iako je takav način uzgoja zabranjen u Evropskoj uniji. „Posjetila sam raznorazne firme koje uzgajaju koke za proizvodnju jaja i ostala sam vidno razočarana odnosom prema kokama. Tamo je koka poželjna dok daje određenu nosivost i dok ljudi imaju korist. Zaista nije human taj pristup.“ Dok priča o svojim kokama, Eseta naglašava da je ljubav ključ cijelog procesa. „Kokoške su plašljive životinje, ali evo naša kvočka – kad bih ušla i pokupila sve piliće, ona sigurno ne bi skočila na mene. Osjeća da sam ja tu svaki dan i da brinem o njoj – eto šta mene svakodnevno inspiriše. Mislim da svaka životinja osjeti ljubav, isto kao i mi ljudi. Kad uđete i vidite te životinje koliko su sretne, zaista je drugačije.“
Posvećenost i ljubav daju i konkretne rezultate. „Od 58 jaja, koliko inkubator može primiti, izleglo se 40 pilića – to je bila prva tura i zaista smo oduševljeni. Kvočka je inače izlegla svojih pet, ali je primila svih tih 40 pilića i oni sada idu za njom – zaista jedan nevjerovatan prizor.“ Međutim, iza idilične slike stoji i ozbiljan rad. „Ovako kada nekom kažete imam kokoške, to ljudima djeluje jednostavno – pusti ih vani čitav dan, daj im vode i žita, one će same hodati okolo. Međutim, veoma je bitna higijena njihovog prostora, jer one se vraćaju tamo svake noći, zbog čega se taj prostor mora održavati i dezinfikovati. Kad ustanemo, najveće je zadovoljstvo pokupiti jaja, ali da bismo to uradili, mora prvo sve ostalo.“
Farma je za Esetu bila i izlaz iz ograničenih prilika na tržištu rada. „Kao majka troje djece, bez obzira na svoju stručnu spremu, bilo mi je jako teško da se zaposlim. Ljubav prema životinjama imam još od djetinjstva, pošto su se moji roditelji bavili poljoprivredom. Međutim, ja sam iskreno mnogo više voljela školu.“ Smije se dok se prisjeća: „Kad sam bila mala, uđemo u štalu, ja kažem – joj, nemoj mene mama, smrdi. A ovako sada, to mi je slatki smrad.“ Danas iskreno voli svoj posao i raduje mu se svaki dan. „Najviše me ispunjava to što doprinosim porodici i sa finansijske strane. A pogotovo sa zdravstvene, jer znam čime se hranimo. Otkako sam pokrenula svoj mini biznis, više ni nemam želju zasnivati neki radni odnos.“
Mlađoj sebi poručuje da nikad ne prestane učiti. „Trud i rad se uvijek isplati, tako su me učili roditelji. Uvijek sam voljela nove stvari, a kako sam voljela knjige, volim i izučavati što više i sticati nova iskustva. Kako dolazi i ovo novo doba sa klimatskim promjenama, bitno je biti otvoren prema novim učenjima, biti u skladu sa vremenom i novim tehnologijama.“
Piše: Maša Bogojević
