Jelena Gavranić napustila je svoje rodno selo Pavloviće kada je imala samo 14 godina. Ljubav prema domovini vraća je natrag nakon mnogo godina, gdje danas „pušta korijene“ kroz jednu neobičnu, ali sasvim prirodnu i simbiotičnu plantažu. „Kroz razgovor s najboljom prijateljicom odlučila sam se na sadnju inokuliranih sadnica lješnjaka, što znači da u korijenu već imaju spore tartufa. Radi se o tamnospornim tartufima, i sada smo u procesu čekanja – treba nekoliko godina da se razviju u potpunosti, dok lješnjak rodi puno ranije. Trenutno radim sve što mogu da taj proces ubrzam na ekološki način.“
A šta je Jelenu potaknulo na ovakav iskorak? „Završila sam studij radne terapije u Zagrebu i nakon toga sam se preselila u Englesku gdje sam živjela i skupljala iskustvo u zdravstvu četiri godine. Međutim, sebe tamo prosto nikako nisam uspjela pronaći. Bila sam vrlo nesretna, mislim da mi nije odgovarala ni klima ni druge stvari. Poželjela sam okusiti odrasli život u Bosni, jer sam dosta mlada otišla odavde. Iako nisam znala kakva je situacija ovdje, u krajičku srca sam osjećala da tu pripadam, koliko god to zvučalo klišeasto.“ Od radne terapije do plantaže lješnjaka i tartufa – put se sam otvorio. „Tata mi je rekao da ću od njega dobiti komad zemlje. To je bilo to – pokazao mi je put na taj način. Pitala sam se – imam svoju zemlju, šta mi je najbolje da napravimo od toga?“
Razvoj plantaže bio je pažljiv i temeljan proces. „Odradila sam analizu tla, savjetovala se koje bi vrste najbolje uspjele na 1200 metara nadmorske visine, istražila indikatore. Kad sam vidjela da kod nas u šumi već ima i divlje ljeske i tartufa, imala sam dobru podlogu. Zajedno s agronomima smo zasadili prvih 153 sadnica.“ Danas svaku sadnicu zna napamet i nježno se brine o njima. „Prošle zime je pala velika količina snijega i puno sadnica je bilo polomljeno. Neke sadnice bile su potpuno polomljene, i za vrijeme okopavanja, ekipa koja mi je pomagala bi ih većinom preskočila jer se nikako nisu mogle vidjeti. Međutim ja sam znala gdje su točno i pronašla bih sadnice koje jedva vire iz zemlje, te se pobrinula da dobiju isti tretman kao i ostale. Veoma sam vezana za njih i uživam u svim koracima rasta i razvoja plantaže.“
Zbog nedostatka instant rezultata, često se susretala se sa sumnjičavošću. „Kad bih spomenula simbiozu i inokulirane sadnice, ljudi bi rekli – o čemu ti pričaš, daj, molim te. Ja sam to prestala slušati i u projektu sam totalno – živim ga i trudim se najviše što mogu.“ Okružila se ljudima koji je istinski podržavaju. „Roditelji mi daju veliku podršku – i sami imaju maleni OPG, tako da razumiju kroz šta prolazim. Tu je i moj rođak Vedran koji mi je desna ruka od samog početka, zaručnik koji je ovu plantažu prihvatio kao svoju, i moja najbolja prijateljica s kojom je sve počelo. I još mnogo prijatelja koji su oduševljeni idejom.“ Kroz projekat BiHUB, dobila je novu i dragocjenu podršku. „Povezivanje sa drugim ženama poduzetnicama je jedan od najboljih dijelova projekta. Kad smo Marina (Čavar) i ja upoznale Moniku (Tomić) – to je bilo to. I dan-danas smo super prijateljice, čuvamo se i pomažemo.“
Poslije povratka iz inostranstva i promjene profesije, Jelena danas ima jasnu poruku za mlađu sebe: “Svaki izazov i težak trenutak vratit će ti se kao dragocjeno iskustvo.“
Piše: Maša Bogojević
